-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Smatrajući Hodžesa glavnim krivcem za pad kneza Miloša, koji je uzrokovan lošim vođenjem spoljne i unutrašnje politike, Pavlović je, opaskama punim žuči i prekora, pratio i komentarisao njegovu političku aktivnost u Srbiji. „Novine” su jasno odslikavale odbojan stav novouspostavljenih ustavobraniteljskih vlasti prema engleskom konzulu. Iz tih razloga razumljivo oduševljenje izazvala je vijest o Hodžesovom povlačenju iz Srbije, koju su „Serbske narodne novine” odmah objavile. Odlaskom konzula Hodžesa upliv engleske politike u Srbiji izgubio je na značaju, pa su, samim tim, i dopisi u „Novinama” o kontaktima engleske i srpske diplomatije postali veoma rijetki i bez veće važnosti.
Pisanje protiv kneza Miloša Pavlović je započeo ubrzo poslije njegove abdikacije, juna 1839. godine. Stalnim, neposrednim i žestokim napadima, kojima je zadatak bio da prikažu kneževu ličnost u najgorem svjetlu, s ciljem da protiv starog kneza izazove javno mnjenje Srba u Monarhiji i, što je mnogo značajnije, u Srbiji, Pavlović je nastojao da onemogući njegove pokušaje da se vrati u zemlju i ponovo preuzme vlast. U tu svrhu, Pavlović se nije ustručavao ni od zadiranja u najdublju privatnost kneza Miloša.
Na samom početku istrage, preduzete poslije ugušenja nemira koji su prethodili padu kneza Miloša, Pavlović je javio o buni i njenim organizatorima. On piše „da je povod k tomu sam bivši Knjaz naš Miloš podstrekanijama [...] svojima dao, i to jedinstveno tom namerom, da onu korist i prava, koja su blagotvornim Ustavom Narodu Serbskom [...] darovana poruši i uničtoži, a sotim pređašne neograničeno samovlastije sebi na novo prisvoji i povrati, na konačnu propast naroda i otečestva svoga”. Isti broj „Novina” prenio je i tekst koji je poslužio Pavloviću kao neposredan povod za niz napisa sa nepovoljnim ocjenama vladavine kneza Miloša. Ovaj tekst preuzet iz Allgemeine Zeitunga, potpisan od strane Mihaila Čajkovskog, bio je pun pohvala knezu Milošu. U isto vrijeme, vođe ustavobranitelja prikazane su kao pohlepni i koristoljubivi ljudi. Izrazivši neslaganje s ovakvim viđenjem stanja u Srbiji, Pavlović se potrudio da izloženim stavovima Čajkovskog navede brojne protivdokaze. Na osnovu svega što je potom objavio, kao i na osnovu načina na koji je to učinio, moguće je pretpostaviti da je objavljivanje teksta Čajkovskog bio smišljen potez Pavlovića, koji mu je omogućio da „spontano odreaguje” i odgovori na takvo pisanje. On je iznijetim stavovima Mihaila Čajkovskog suprotstavio mišljenje generala Halberga. Ovaj je starog kneza predstavljao kao tiranina, koji sopstveni narod „više nego Turci ugnjetava”, kome „zakoni [...] nisu nužni”, jer „zakon je njegova volja”, koji je „svu trgovinu sebi preoteo, ljude daje tući, ili i[h] tuče sam” a uzima „što mu se dopada, bilo kuća bilo zemlja, bez da plati”. Pored toga, Pavlović je optuživao kneza Miloša da je u borbu protiv sopstvenog naroda, s namjerom da obori doneseni Ustav i postane kralj Srbije, pozvao u pomoć pećkog pašu Jašara. Istovremeno je isticao olakšanje koje je zavladalo u narodu oslobađanjem straha od kneza, poslije njegovog odlaska iz Srbije.
Interesovanje Pavlovića za kneza Miloša i napadi na njega nijesu prestali kneževim odlaskom iz Srbije. „Novine” su pratile kneževu diplomatsku aktivnost i pokušaje da povrati izgubljeni presto, ocjenjujući ova nastojanja kao samoljubiva i protivna narodnim interesima, koji su, po Pavloviću, bili ostvarivani radom ustavobraniteljskih prvaka. Dajući pregled aktuelne situacije u Srbiji na početku 1840. godine, dopisnik „Novina” ovako je obrazložio nužnost odlaska sa vlasti kneza Miloša: „Mi ne možemo, da ne priznamo bezsmertna djela knjaza Miloša, i ot sveg srca mu pri svem tom, na sobstveno spokojstvo njegovo, to uverenije želimo: da, kao što ja harakter njegov – dok je ratovati trebalo – dok su mišići lavu noge vezati kušali – za prošasta vremena neocenimo Serbije dobro bio, tako je danas, gdi su orlie oči samo, a ne kandže, i lavski gravitet, a ne svirepost nuždna, predanije kormila Serbije u mnoge vešte ruke veliko historičesko za Serbiju bitije, koje će savremenici, kao ščastije priznati, a potomci, kao veliki grdan u civilizaciji skok blagosiljati”.
Kratkotrajna vladavina kneza Milana Obrenovića, koji je pokazivao naklonost prema ustavobraniteljima, zabilježena je u „Novinama” samo u obliku vijesti o novoizabranom knezu i obavještenjem o njegovoj preranoj smrti. Za razliku od strepnje i uzdržanosti, koje su od prvog trenutka pokazivali ustavobranitelji, Pavlović je stupanje Mihaila Obrenovića na srpski presto dočekao s prilično optimizma i nade. Najavljujući njegov skori dolazak u zemlju, „Novine” su isticale da je mladi knez „otvoren, rečeć, dobra srdca, i dosta već izobraženog uma mladić, a što se vnešnosti tiče živostan, i zaista krasan”. Stoga, smatrao je autor dopisa: „Srbija se, kao što pravo ima, samo dobru od njega nada”.
(NASTAVIĆE SE)